Oh, Lord

Why do I get so much attention?

Known to seeing balance.
I need sensation,
I need to see the nerve to smile.
I need
The dust to throw away.

I feel I should smell the flowers.

I know what I am..
I betray myself.

I loose control over what I find.
I seek to listen,
But I deny..

Then I say,
The keeper is ready to feel the motion..
Tiny tries of dust resemblance,
I could not define.

So I not so rigidly bow
To the surface of an symbol
That covers the topic,
My kind of association..

Figured out, should break the habbit.
Fellow man, the fire is ready.
The phoenix, the truth, no more understandings,
I am not into you.

I am not into you.

The life, the problems,
Problematic the theme,
Poetic ajdusting.
Virtual scheme of the red roses,
Bow to the surface, bow to the ocean.

Therefore, whatever may be, isn’t.
The balance, not ‘the apsolute’ schism.

Under the ignorance of bliss, the bottom of..

There, there..
Therefore I am now to shove the past of
resemblance in
freedom
I need this idiom
I need this light
A constant wisdom

For to truly be
my own

Under the technical circumstances
i lie
therefore, fetch and pass the lighting
i see in thy eyes

Farewell where well
thy shiny glasses i am about to take
about to truly understand
i am my own

Greetings, lovely Hara

Given the thought of a new mission,
resembling truths at new highs,
searching for miracles in this night.
Hello,
i must go,
goodbye,
see you in the time.
I will take out with me some wine
to respect this mission i have
for deep and hard search of past.
I will take notes of how next to disappear.
I will collect breaths of new awakenings.
Somehow,
find new tomorrow
and where to rise.
Some other things to adjust..
Stay with me and we’ll have a blast.

Omiljeni umetnik Jim Morrison

Postoji nešto dragoceno u svetu muzike sto je privlačnije od same želje za stvaranjem i od samog prodiranja kroz svet svojom jedinstvenošću. Postoji ta brazda koja nas deli od suštine, u prolazu ka večnom miru jer smo uspeli, kao niko pre nas, nije bitna ni slava, bitan je spas. Bitna je suština samog našeg uzdignuća, osobina da nevino slavimo naš uspeh rušeći gorko nametnute standarde koji istinsku slobodu cepaju na milione suvih treptaja, u oštroj viziji mračne realnosti. Postojao je i jedan umetnik, čija je sila vođstva rušila jače i lepše, postojala je duša bezvremena, da obasja buduća pokolenja i dokaže kako je moguće biti tako nevin, a tako jak. Jedan pesnik, rodjen pod imenom Jim Morrison je za svojih 27 godina proživeo svoj put slave, kroz umetnost da nadareno saoseća sa drugima kroz brojne reči i stihove, prirodno nadahnut misterijom one druge strane realnosti, života. Mnogi su ga voleli, mnogi su patili za njim, mnogi su želeli da ga stignu i stegnuto mu se dočaraju u svojoj strogoj predvidivosti, što je Jima svojstveno hrabrilo da nastavi svojim putem. Otvorio je vrata, poklonio je živopisnu svetlost pukotinama klonulih kamenih srca, oslobodio um, poklonio svoj dar svetu. Dar da postavlja pravi primer poznate ličnosti koja stvara uživajući duboku povezanost sa publikom. Pesmom ‘Moonligth drive’ 1965. oformljena je grupa pod imenom “The Doors”, koja je kasnije lomila tamošnju muzičku scenu svojim izrazitim duhom i tek procvetalim talentom. Grupa koja i danas, 40 godina nakon svog poslednjeg ostvarenja, osvaja duše, učvršćuje ih u želji da pronađu svoj mir i otvore vrata svog života, nasuprot nametnutoj realnosti. Na kraju svih puteva koji su ih sustigli, uprkos njegovim godinama, tempo Jimovog života gurao ga je u shvatanje suštine istog. Sam je već poprimio treptaj poslednjeg pitanja oko daljeg ostvarenja, jer život uprokos dubokog nemira, ide dalje. Ali nije sve polazilo kako valja, tama ga je sustigla, realnost se pokazala kao još surovija, kao sila koja duboko zagriza i halapljivo guta, jer je večno odredjena patnjom. Uklapanje sa masom, sa neproživljenim slabim umovima ljudi koji samo čekaju na svoju sudbinu, od Jima nije se moglo očekivati. To ga je vuklo ka tome da među prvima, dublje spozna misterioznu silu ličnog ostvarenja i sudbine. I zauvek nas ostavi, da se bojimo svetlošću i tmini njegovog bića, ritmaom njegove igre i radošću njegovog duha.

the kid rose

the kid rose, must go away
this is a forest
of wild dreams and descending
the kid visits us regularly

up and down aproaching
where he now is
master of laughing
master of life

everywhere he goes,
spreading crying
don’t be afraid, he says
often as you understand
evrything will anyway break

but the moment brings hope
his truthfully face
emotions, what lies within,
what makes everything sooth
giving rest to the life force
that blasts out anything
fire, fire!
laughing harder!

it’s has to give a message

a poem needs to strive
it has to open the eyes
from mind to soul
it acts like a territory war
creature of carrying
the past and the future
it must cointain the self in it

it must be special
i must be facial

it must be broken
for you to start open
openning in twist
loving the mind
loving the soul
that you have to find

mind is awaken
you are connected
you are alowed to move on.

18.

Tako jednostavno. Čipkasto uzbuđenje ako izgovoriš osamnaest. Priželjkuš slobodu sveta, priželjkuješ moć svog polnog dostizanja. Ako primetiš da je imaš, nemoj da se ustručavaš, zato što je to tvoja sila života i sila svakog novog početka i stvaranja. Ne ustručavaj se prvo da je preispitaš, ali budi uvek u pripravnosti kada god možeš, da krotiš sile koje idu za njom. Starost je patnja, i to ne ona koja zrači. Svi zračimo, tako kažu za nas, mlade. I na kraju se pitamo, zaboravljajući da kraja nikad nema. Ko me poseti, taj me i živi. Ja sam alkohol, ja sam droga, ja sam spas, ja sam svetlost, ja sam daleki rođak, i dečak i draga devojčica, ponekad okolo i nikad tu, ovde me čitaj i videćeš moj život u pesmi i stihu, zvucima koje ti stvaram, maštu koju ti hranim, možda se ne osetiš ostavljen sam.